BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU

Broj: 45 0 P 044499 24 Gž

Goražde, 12.09.2024. godine

Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija Bjelović Milijane, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Đajić Tanje, članova vijeća, u pravnoj stvari tužioca Schmeisser GmbH, Krefeld, Njemačka, kojeg zastupaju punomoćnici Mirna Milanović – Lalić i Tarik Prolaz, advokati iz Sarajeva, protiv tuženog AC – Unity d.o.o, sa sjedištem u Goraždu, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničke advokatske kancelarije Filipović & Kurtanović iz Sarajeva, radi utvrđenja povrede prava na patent i naknade štete, vrijednost spora 139.255,10 KM, rješavajući o žalbi tužioca izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 044499 22 P, od 19.04.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12.09.2024. godine, donio je

P R E S U D U

Odbija se kao neosnovana žalba tužioca i presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 044499 22 P, od 19.04.2024. godine, se potvrđuje.

Odbijaju sa kao neosnovani zahtjevi tužioca i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je tuženi povrijedio prava iz patenta ... tužioca, a na način što je proizvodio, nudio i stavljao u promet sporni proizvod „okviri za metke“ kapaciteta 60 metaka, a koji je zaštićen patentom tužioca; da se zabrani tuženom dalja proizvodnja, nuđenje, prodaja i izvoz proizvoda kojima se krši pravo na patent tužioca, da zadržanu količinu od 800 komada okvira za metke o svom trošku i uz prisustvo tužioca uništi; da sve proizvode koje ima na stanju, a kojima se krše prava na patent tužioca o svom trošku i uz prisustvo tužioca uništi, da o svom trošku presudu objavi u dnevnom listu „Dnevni Avaz“, da se obaveže tuženi da tužiocu isplati iznos od 139.255,10 KM na ime naknade imovinske štete u vidu izmakle dobiti, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do dana potpune isplate, te da tužiocu nadoknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana. Sud je obavezao tužioca da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.771,12 KM, u roku od 30 dana od dana prijema presude.

Protiv navedene presude tužilac je putem punomoćnika blagovremeno izjavio žalbu kojom istu pobija u cijelosti zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud prvostepenu presudu preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz obavezu tuženog da tužiocu nadoknadi troškove cjelokupnog postupka ili da prvostepenu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio povredu parničnog postupka jer nije udovoljio prijedlogu tužioca za provođenje dopunskog vještačenja, obzirom da je vještak na samom ročištu održanom dana 24.10.2023. godine dostavio veći broj dokumenata koji su zahtijevali dodatno obrazloženje, čime je povrijedio odredbe iz člana 155. stav 2. ZPP-a. Ističe da se radi o bitnoj povredi postupka jer je vještačenje provedeno na temelju isprave koja je kasnije izmijenjena zbog greške u prijevodu, pri čemu vještak nije obrazložio zašto je vještačenje zasnovao na ispravi koja je naknadno izmijenjena i objavljena u Službenom glasniku, zbog čega smatra da je vještačenje zasnovano na pogrešnoj ispravi, a što vodi i pogrešnom zaključku vještaka. Smatra da je vještačenje bilo nepotpuno jer je vještak iznio da su puška i pištolj streljačko oružje, za šta tužilac ima patentnu zaštitu ali da je vještak zaključio da ukoliko se AC AR 15 smatra puškom onda vjerovatno povreda ne postoji, a ako se smatra pištoljem, povreda postoji. Smatra da su puška i pištolj ekvivalent jer se smatraju streljačkim oružjem jer imaju istu funkciju i namjenu. Ističe da je sud prilikom ocjene dokaza propustio da cijeni pismeno očitovanje i mišljenje prof. Dr. I.R.M. jer bi to u suprotnom dovelo do drugačije odluke suda. Ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je našao da je relevantan prijevod koji je dostavljen uz rješenje o dodjeli patenta, a ne ispravku koja je jedina mjerodavna i relevantna, koja je sudu dostavljena na uvid a koju je isti zanemario. Ističe da je tužilac u podnescima u toku postupka isticao da je za vještačenje korišten nevažeći prevod ali da su sud i vještak ignorisali navode tužioca, pri čemu je propustio da cijeni suštinu zahtjeva koja se ogleda u patentnoj zaštiti proizvoda koja se ogleda u suštinskoj zaštiti u pogledu obima o predmetu zaštite. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe člana 48. Zakona o patentu, odnosno da pogrešno izjednačava objavu dodijeljenog patenta i objavu ispravke, pri čemu smatra da se navedene odredbe odnose samo na objavu dodijeljenog patenta, a čija svrha jeste da se izbjegne odgovornost trećih lica za povredu patenta koja ima učinak od datuma objavljivanja podataka o priznatom patentu. Smatra da se stoga naknadne ispravke ili izmjene jednom objavljene dodjele smatraju da postoje od dana dodjele samog patenta. Smatra da je sud ignorisao odredbe iz člana 20. stav 4. Zakona o patentu kojima je propisano da se patentnim zahtjevom određuju obim i predmet zaštite izuma, koji moraju biti jasni, sažeti i u cijelosti potkrijepljeni opisom izuma i crtežima ako postoje, pri čemu se poziva na mišljenje Instituta za Intelektualno vlasništvo (u daljem tekstu Institut), a koje dostavlja uz žalbu. Ističe da međunarodno prihvaćeni standard da se za određivanje obima prava mjerodavnim smatraju patentni zahtjevi, pri čemu ne spori da se za isti u obzir uzima i opis pronalaska ali da ipak odlučujuću ulogu imaju patentni zahtjevi. Smatra da se patentnim zahtjevom formulisanim na propisan način onemogućava zloupotreba na način da se spretnim jezičkim definicijama kao nova predstavljaju rješenja iz već poznatog patenta, pri čemu ističe da odredba iz člana 69. Konvencije, koji je u skladu sa članom 68. Zakona o patentu, polazi od toga da se ne može tumačiti na način da je obim zaštite priznate patentom određen uskim doslovnim tekstom patentnog zahtjeva. Stoga ukazuje da bi takvim tumačenjem povreda postojala i da nije bilo ispravke naziva patenta. Stoga ukazuje da restriktivnim tumačenjem suda postoji opasnost da se obezvrijedi postojanje instituta patentnog prava, što bi dovelo do manjeg broja inovativnih rješenja na tržištu BiH. Smatra da je tumačeći da je za obim zaštite samo relevantan naziv patenta sud propustio da uvidi da je predmetom zaštite sam okvir za metke bez obzira na koje oružje se odnosi, a kojim se štiti samo rješenje, pri čemu oblik i dužina oružja za koje se koristi nisu bitni. Stoga smatra da se povredom patenta ima smatrati proizvodnja okvira za bilo koje oružje, a ne način na koji se koristi tehničko rješenje za koje je tužilac dobio važeći patent, obzirom da se isti može koristiti kako za pušku, tako i za pištolj, pri čemu u žalbi dostavlja fotografije oružja i linkove za pregled na internet portalima. Ističe da je tuženi nudio proizvod koji se može koristiti za pušku i za pištolj, da je na računu kompanije IZOP K, koja je nudila proizvod tuženog, naveden termin „rifle“ koji je u potpunosti neutralan i može označavati bilo koje oružje koje koristi, nosi i iz kojeg puca pojedinac, bez potrebe za transportom istog putem vozila ili nošenjem od strane više lica. Ističe da isto značenje ima i njemački termin „handfeuerwaffe“.

Tuženi je putem punomoćnika dostavio odgovor na žalbu tužioca u kojem u cijelosti osporava navode žalbe kao neosnovane, te predlaže da ovaj sud žalbu u cijelosti odbije kao neosnovanu uz obavezu tužioca da tuženom nadoknadi troškove sastava odgovora na žalbu.

U odgovoru na žalbu ističe da je ista u suprotnosti sa odredbama iz člana 207. stav 1. ZPP-a, obzirom da u žalbi nije dozvoljeno iznositi nove činjenice i dokaze, zbog čega predlaže da ovaj sud odbije kao nedozvoljene dijelove žalbe koji se odnose na slike, email adrese, internet linkove i mišljenje Instituta, obzirom da tužilac nije dokazao da iste nije mogao iznijeti u prvostepenom postupku. Ističe da su netačni žalbeni navodi da je vještačenje zasnovano na netačnim ispravama, obzirom da je isto urađeno na osnovu isprava koje su se nalazile u spisu, kao dokazi predloženi od strane tužioca, pri čemu je vještak na glavnoj raspravi dao potpuno i decidno objašnjenje vezano za uticaj izmijenjene isprave, Izvod iz registra patenata – ..., naziv pronalaska – Kućište okvira za metke za streljačko naoružanje, zbog čega se nalaz i mišljenje vještaka ne mogu smatrati nejasnim. Stoga smatra da je sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog tužioca za dopunsko vještačenje, obzirom da nisu postojali uvjeti iz člana 155. stav 2. ZPP-a. Smatra da tužilac pogrešno interpretira navode vještaka da su puška i pištolj streljačko oružje, obzirom da je vještak napravio jasnu distinkciju da se patent tužioca odnosi na „Magacin za metke za pištolj“, a što proizlazi iz rješenja Instituta, dok je proizvod tuženog označen kao „firearms“ odnosno streljačko/vatreno oružje, a što nije isto, pri čemu je dodatno objasnio da se ne može složiti sa tužiocem da AK-47 i AR-15 mogu biti ekvivalent pištolju. Smatra nerelevantnim navode koji se odnose na mišljenje profesora koje je tužilac dostavio sudu, obzirom da sud takvo mišljene ne veže. Smatra da je sud pravilno zaključio da pravno dejstvo ima samo ono što je objavljeno u službenim novinama, odnosno da je to rješenje Instituta kojim se štiti patent tužioca kao „Magacin za metke za pištolj“, te da prema vještaku AK-47 i AR-15 ne mogu biti ekvivalent za pištolj, koji se izričito štiti od povrede patenta.

Pošto je ispitao prvostepenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom i po službenoj dužnosti shodno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku, drugostepeni sud je zaključio:

Žalba nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da se utvrdi da je tuženi povrijedio prava iz patenta ... tužioca, a na način što je proizvodio, nudio i stavljao u promet sporni proizvod „okviri za metke“ kapaciteta 60 metaka, a koji je zaštićen patentom tužioca; da se zabrani tuženom dalja proizvodnja, nuđenje, prodaja i izvoz takvih proizvoda, da zadržanu količinu okvira za metke, kao i proizvode koje ima na stanju, a kojima se krše prava na patent tužioca uništi o svom trošku, da o svom trošku presudu objavi u dnevnom listu „Dnevni Avaz“, te da se obaveže da tužiocu isplati iznos od 139.255,10 KM na ime naknade imovinske štete u vidu izmakle dobiti, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, uz nadoknadu troškova postupka.

Prvostepeni sud je našao nespornim da je tuženi proizvodio, nudio i stavljao u promet proizvod „AC AR 15 spremnik 5,56 X 45, 60 metaka“ ali da je sporno da li je time povrijedio pravo tužioca iz patenta broj ..., odnosno da li je navedeni proizvod originalni proizvod zaštićen međunarodnim patentom internacionalnog izdavačkog broja ..., koji je priznat u skladu sa internacionalnim zahtjevom izumitelja i aplikanta B.E.. Sud je našao da je navedena prijava B.E. zaista i podnesena u Republici Hrvatskoj ali ne i da je ista priznata od strane nadležnog Instituta te države, te da nema dejstvo u Bosni i Hercegovini, pozivajući se na teritorijalni princip po kojem za zaštitu prava iz patenta odluka mora biti donesena pojedinačno u svakoj zemlji u kojoj se isti štiti, zbog čega je našao i da je neosnovano pozivanje tuženog na odredbe člana 81. Zakona o patentu. Sud je našao da je tuženi provedenim vještačenjem po vještaku mašinske struke dokazao da njegov proizvod označen kao AC AR 15 predstavlja produkt izrađen indirektno prema nacrtima iz dokumentacije tuženog, ali je našao da navedeno vještačenje nije relevantno jer nije dokazano da je prijava tuženog po istom odobrena od strane Instituta, odnosno da samo posjedovanje dokumentacije ne dokazuje postojanje prava na patent. Nasuprot navedenom, sud je našao da je pravo tužioca priznato od strane Instituta patentom broj ... i to pod nazivom „Kućište za magacin za metke za pištolj i magacin za metke za pištolj“, pri čemu je rješenje objavljeno u Službenom glasniku broj: 4/21, od dana 31.12.2021. godine. Sud je našao da je u sažetku objave navedeno „Magacin (2) za metke za pištolj pri čemu dati magacin (2) za metke sadrži: kućište (1) za magacin (2) za metke za pištolj...“, dok je u potvrdi o statusu patenta od 24.11.2021. godine također naveden naziv „Kućište za magacin za metke za pištolj i magacin za metke za pištolj“. Sud je našao da je Institut u Službenom glasniku, dana 30.09.2022. godine, objavio ispravku sažetka prijave na način da se umjesto izraza: „magacin za metke za pištolj”, upotrebljava izraz: „okvir za metke za streljačko oružje”. Sud je primjenom odredaba iz člana 48. Zakona o patentu zaključio da se tuženom ne može staviti na teret da je proizvodnjom, nuđenjem i stavljanjem u promet spornog proizvoda „okviri za metke” povrijedio pravo na patent ..., nalazeći da podaci objavljeni od stane Instituta proizvode dejstvo od dana objavljivanja u Službenom glasniku. Naime, dana 25.07.2022. godine prekinut je carinski postupak za izvoz spornih okvira koje je proizvodio tuženi, dok je ispravka patenta tužioca objavljena u Službenom glasniku dana 30.09.2022. godine, dakle nakon prekida postupka, zbog čega zaključuje da tuženi u momentu proizvodnje i izvoza robe nije mogao znati da je tužilac svojim patentom zaštitio okvir za metke za streljačko naoružanje. Sud je zaključio da se objava ispravke ne proteže retroaktivno za period prije objave iste, odnosno da zaštita po izmijenjenom nazivu počinje od trenutka objave u službenom glasilu.

Stav suda je da se bez obzira na činjenicu kakav je prevod naziva patenta i patentnog zahtjeva pravno dejstvo ima ono što je objavljeno u službenim novinama, pri čemu ukazuje da je tužilac imao pravo da se, u skladu sa odredbama iz člana 43. stav 2. i 3. Zakona o patentu, izjasni na dostavljeni tekst patentnog zahtjeva, odnosno dostavi ispravku, a što je učinio tek nakon podizanja tužbe, tako da je ispravka objavljena tek dana 30.09.2022. godine, odnosno nakon što je pred Upravom za indirektno oporezivanje podnio zahtjev za poduzimanje carinskih mjera za zaštitu prava zbog povrede patenta protiv tuženog dana 09.12.2021. godine. Sud nije dozvolio prekid postupka zbog rješavanja prethodnog pravnog pitanja, nalazeći da pokretanje postupka zbog utvrđivanja da li je promjena naziva patenta tačna ili nije ne predstavlja prethodno pitanje u konkretnom postupku, obzirom da se isti odnosi na period koji je nastao poslije pokretanja konkretnog postupka. Nadalje, sud je odbio i prijedlog tužioca da se uradi dopuna nalaza i mišljenja vještaka obzirom da je našao da vještak na glavnoj raspravi može odgovoriti na pitanja koja se odnose na dopunu po izmjeni patentnog zahtjeva koja je objavljena u Službenom glasniku Instituta broj: 3/22. Sud je odbio prigovor tužioca na nalaz i mišljenje vještaka Jure Marn nalazeći da je vještaku dostavljen kompletan spis sa svim dokazima koje je tužilac uložio, a na osnovu kojeg je urađeno vještačenje. Sud je našao da je neosnovan prigovor kojim se ukazuje da je vještak koristio neslužbene prevode, obzirom da se u patentnom zahtjevu, koji je sastavni dio rješenja o priznanju patenta broj: ..., od 01.10.2021. godine, upotrebljava izraz „magacin za metke za pištolj“ dok je pod tačkom 19. zahtjeva naglašeno da se sve tačke patenta od 1 do 18 odnose na rukovanje pištoljem, a što predstavlja zvanični prevod koji je prihvatio Institut. Sud ukazuje da je vještak svoj nalaz sačinio u dvije varijante i to A i B, pri čemu je ostavio sudu da u zavisnosti za koji se prijevod odluči izabere odgovarajuću opciju u zavisnosti za koji od prijevoda se odluči, pri čemu sud svoju odluku nije temeljio na nalazu i mišljenju vještaka već na onome što je objavljeno u službenom glasniku, a što se do momenta objave ispravke predstavljalo patent koji se odnosi na okvir za pištolj ali ne i pušku, odnosno streljačko oružje.

Sud je našao da nije povrijeđeno tužiočevo pravo zaštićeno patentom, jer se tužitelju pruža zaštita u odnosu na ono na šta se rješenje o priznanju patenta odnosi, odnosno u odnosu na ono što je objavljeno u službenom glasniku, pa kako se radi o „kućištu za magacin za metke za pištolj i magacin za metke za pištolj, to je i odbio tužbeni zahtjev na osnovu odredaba iz člana 103. stav 1. tačka a), b), e), f), i) i j) Zakona o patentu. Sud i nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke kao relevantan za obračun visine iznosa štete, obzirom da vještak nije odgovorio na zadatak, odnosno utvrdio visinu iznosa nastale štete, već je obračunao dobit koju je tuženi ostvario prodajom proizvoda AC AR 15 spremnik 5,56x45 60 metaka. Sud je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu primijenio odredbe iz člana 2., 44., 45., 46., 48., 66., 81., 82., 101., 103. i 104. Zakona o patentu, dok je odluku o troškovima donio primjenom odredaba iz člana 383. i 386. ZPP-a.

Žalbeni razlozi povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužioca odbijen. Prvostepeni sud je naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Pri tome je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa.

Neosnovano se žalbom ukazuje da je sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz člana 155. stav 2. ZP-a jer nije dozvolio provođenje dopunskog vještačenja. Po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je osnovano odbio prijedlog tužioca za provođenje dodatnog vještačenja, te time nije povrijedio pravo tužioca na raspravljanje. Naime, tužilac je tražio da se vještačenje „ponovi“ zbog činjenice da je nakon podizanja tužbe i nakon dostavljanja predmeta na vještačenje došlo do promjene sadržaja isprava koje je tužilac predložio kao dokaze na osnovu kojih je bilo potrebno provesti vještačenje. Osnovano je prvostepeni sud zaključio da se navedene promjene ne mogu primijeniti retroaktivno, te da zbog toga ne mogu imati uticaja na provedeno vještačenje, pri čemu je vještak izjavio da je vještačenje izvršio na osnovu dokumentacije koju je dostavio tužilac i koja predstavlja zvaničnu dokumentaciju izdatu od strane Instituta.

Nadalje, vještak Jure Marn je na ročištu za glavnu raspravu odgovorio na sva pitanja stranaka u postupku, te je izradio nalaz i mišljenje u dvije varijante, na način da sud, nakon što odluči o tome koju od jezičkih varijanti koje se odnose na prijavu patenta će primijeniti u slučaju, može odlučiti i o tome da li je ili nije povrijeđeno pravo tužioca kojim se štiti njegov patent. Stoga je potpuno neosnovan prijedlog tužioca da se izvrši dopuna nalaza i mišljenja vještaka, obzirom da iz njegovog zaključka jasno proizlazi da je odluka na sudu u zavisnosti od toga koju jezičku varijantu će primijeniti, tako da je sud osnovano odbio prijedlog tužioca da se dopuna izvrši primjenom jezičke varijante koja njemu odgovara, a koja je nastala nakon podizanja tužbe. Nadalje, vještak nije pozvan da u spis ulaže dokaze, niti dokumente koji mogu biti relevantni, već isključivo da izradi nalaz i mišljenje koji se zasnivaju na dokumentaciji koja mu je naložena rješenjem kao mjerodavna. Stoga činjenica da je vještak uložio u spis neke dokumente ne predstavlja osnova da se na osnovu istih vrši dopuna njegovog nalaza i mišljenja, obzirom da navedeni dokumenti nisu bili predmet rješenja o vještačenju, pa je stoga neosnovan žalbeni navod tužioca da je zbog činjenice da je vještak na ročištu za glavnu raspravu uložio neke dokumente bilo neophodno provođenje dopunskog vještačenja.

Neosnovano se tužilac poziva da je sud bio dužan uzeti u obzir pismeno očitovanje i mišljenje pr. dr. I.R.M., obzirom da se radi o privatnoj ispravi, pri čemu autor nije ni saslušan na ročištu za glavnu raspravu, pa po ocjeni ovog suda predstavlja mišljenje koje ni na koji način ne veže sud.

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku donio pravilnu odluku, pri čemu činjenično utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda, u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, nije dovedeno u sumnju niti žalbenim navodima tužioca. Navodima žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude, jer se svi navodi žalbe svode na drugačijoj ocjeni izvedenih dokaza od ocjene suda, što u konačnici strankama nije dozvoljeno, obzirom da je za ocjenu izvedenih dokaza jedino nadležan sud u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku.

Neosnovano tužilac ukazuje da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje pri čemu je smatrao da je sud kao relevantne trebao cijeniti dokaze koje je naknadno dostavio, a kojima se mijenja stanje dokaza koji su dostavljeni do zaključenja pripremnog ročišta. Osnovano je sud odbio primjenu dokumenata kojima su izmijenjeni prijevodi dokumentacije na osnovu koje je izvršena patentna prijava Institutu, obzirom da se radi o dokumentima koji su nastali u toku ovog postupka, pa bi se primjenom istih omogućila njihova retroaktivna primjena, a čime bi i činjenično stanje bilo izmijenjeno u odnosu na pokrenuti postupak od strane tužioca. Neosnovano tužilac ukazuje da je vještak trebao koristiti dokumente kojima je izvršena izmjena patentnog zahtjeva, odnosno izvršiti vještačenje na način kao da je ta izmjena postojala od momenta podnošenja zahtjeva, a ne od dana njenog objavljivanja u službenom glasniku. Naime, tužilac na ovaj način pokušava promijeniti činjenično stanje, iako nije iskoristio svoju mogućnost da na osnovu člana 54. Zakona o patentu traži ispravku jezičke greške odmah po prijemu rješenja Instituta, već tek nakon što je pokrenuo parnični postupak za utvrđivanje povrede prava na njegov priznati patent. Stoga je prvostepeni sud pravilno postupio kada je za utvrđivanje činjeničnog stanja bitnog za odluku o tužbenom zahtjevu koristio patentnu dokumentaciju koja je bila na snazi u periodu u odnosu na koji se traži patentna zaštita, a ne na dokumentaciji koja je kasnije izmijenjena po zahtjevu tužioca.

Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbom iz člana 2., 44., 45., 46., 48., 66., 81., 82., 101., 103. i 104. Zakona o patentu, o čemu je dao potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Naime, iz provedenih dokaza proizilazi da tužilac nije dokazao da je tuženi povrijedio njegovo pravo zaštićeno patentom broj ..., obzirom da su mu rješenjem o priznanju patenta zaštićeni „kućište za magacin za metke za pištolj i magacin za metke za pištolj“ to je ispravan zaključak prvostepenog suda da proizvodnjom, nuđenjem i stavljanjem u promet proizvoda „AC AR 15 spremnik 5,56 X 45, 60 metaka“ tuženi nije povrijedio njegovo patentno pravo, obzirom da se radi o proizvodima koji se odnose na pušku.

Ovaj sud ukazuje da je ključno pitanje spora da li objava ispravke dodijeljenog patenta ima učinak prema članu 48. Zakona o patentu, odnosno da li ista proizvodi pravno dejstvo od momenta objave patenta, dakle retroaktivno ili djeluje samo od momenta objave u službenom glasniku. Sud ukazuje da je i po mišljenju vještaka Jure Marna proizlazi da je pitanje prijevoda sa njemačkog jezika, sa kojeg je vršeno prevođenje prilikom prijave patenta Institutu, ključno u ovom slučaju, te da su treća lica do objave ispravke mogla smatrati da je zaštićen samo pištolj, odnosno da poslije ispravke treća lica mogu zaključiti da su zaštićeni luk i strijela i sve ostalo.

Pogrešan je zaključak tužioca da se odredbe iz člana 48. Zakona o patentu kojima je propisano da rješenje o priznanju patenta ima učinak od datuma objavljivanja podatka o priznatom patentu odnose i na postupak ispravki grešaka koji je propisan odredbama člana 54. istog Zakona. Naime, pravno je neprihvatljivo da se ispravka kojom se mijenja naziv patenta ili sadržaj patentnog zahtjeva može primijeniti retroaktivno, obzirom da na taj način može doći do zloupotrebe prava, zbog čega takva ispravka prema trećim licima može imati učinak isključivo od dana objave ispravke u službenom glasniku. U konkretnom slučaju, prihvatanjem stava tužioca sud ne bi mogao utvrditi da li je tuženi mogao znati ili znao šta je sve zaštićeno patentom tužioca, pri čemu sud nikako ne može staviti na teret trećim licima greške koje su nastale u prevodu patentne prijave i objavi samog patenta, pogotovo jer tužilac nije na vrijeme tražio izmjenu greške koja je nastala u prevodu, već je to pravo tražio tek kada je smatrao da je neko povrijedio njegovo pravo na patent.

Neosnovan je žalbeni navod tužioca da je sud pogrešno primijenio odredbe iz člana 29. stav 4. Zakona o patentu kojima je propisano da se patentnim zahtjevom određuje obim i predmet zaštite izuma, pri čemu oni moraju biti jasni, sažeti i u cijelosti potkrijepljeni opisom izuma i crtežima ako postoje. Patentni zahtjevi mogu biti nezavisni i zavisni. Nezavisni patentni zahtjevi sadržavaju nova bitna obilježja izuma. Zavisni patentni zahtjevi sadržavaju specifična obilježja izuma koji je određen u nezavisnom ili drugom zavisnom patentnom zahtjevu. Naime, nije osnovan prigovor tužioca da sud pogrešno tumači da je obim zaštite priznate patentom određen uskim doslovnim tekstom patentnog zahtjeva, odnosno da bi povreda postojala i da nije bilo ispravke naziva patenta, obzirom da je u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka Jure Marna.

Naime, vještak je u svom izlaganju jasno iznio da je za ocjenu povrede patenta prevod prijave sa njemačkog jezika relevantan i bitan, da se vlasnik patenta kod povrede patenta ne može pozivati da je njegov zahtjev širi ako se u periodu kada je dobio priznanje patenta ponašao na način da je njegov zahtjev uži. Nadalje, vještak je iznio stav da se ne može prihvatiti da su pištolj i puška ekvivalent za streljačko oružje, zbog činjenice da pripadaju podgrupi istog značenja, pa nalazi da ekvivalent ne može samom sebi biti ekvivalent. Naime, vještak je u svom nalazu izveo jasan zaključak da su u konkretnom slučaju sve do objave ispravke treća lica mogla smatrati da je patentom tužioca zaštićen samo pištolj. Iz navedenog proizlazi da je tužilac imao zaštićen patent koji se odnosi samo za okvire za pištolj, a kako to stoji i u rješenju o upisu proširenog evropskog patenta u registar za patente broj ..., koji je zaveden kao kućište za magacin za metke za pištolj i magacin za metke za pištolj, kao i u samom patentnom zahtjevu u kojem je navedeno „Magacin (2) za metke za pištolj, pri čemu dati magacin (2) sadrži: kućište (1) za magacin (2) za metke za pištolj. Iz navedenog proizlazi da je tužilac tražio isključivo zaštitu za magacin za metke koji se koristi za pištolj, zbog čega se ne može pozivati i na zaštitu za ostalo streljačko naoružanje, obzirom da se radi o proširenju zahtjeva, bez obzira na izvorno značenje termina koji su preveden sa njemačkog jezika, obzirom da je za rješavanje spora validan samo naziv koji je bio upisan i objavljen u službenom glasniku od strane Instituta.

Prilikom razmatranja žalbe, ovaj sud nije uzeo u obzir dokaze koje je tužilac dostavio uz žalbu, obzirom da nije dokazao da iste bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, a u skladu sa odredbama iz člana 207. stav 1. ZPP-a.

Kako u toku postupka nije dokazano da se AK-47 i AR-15 mogu smatrati pištoljem, to nije dokazano ni da je tuženi proizvodnjom, nuđenjem i stavljanjem u promet proizvoda „AC AR 15 spremnik 5,56 X 45, 60 metaka“ povrijedio pravo na zaštitu patenta tužioca broj ..., zbog čega su žalbeni navodi tužioca neosnovani, pa je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu.

Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku pri čemu je ovaj sud uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku, a u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Stoga je sud odbio zahtjev tužioca za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nije uspio, dok je odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu obzirom da isti nije bio neophodan za vođenje postupka.

Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda nisu ostvareni, pa kako nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, prema odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), to je valjalo žalbu odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi, primjenom odredbe iz člana 226. navedenog Zakona.

Predsjednica vijeća

           Bjelović Milijana